Tekst je dio Specijalnog dodatka ”20 godina crnogorskog sporta”. Izdanje je dostupno na linku.
HVALA SVIM SPORTISTKINJAMA I SPORTISTIMA KOJI SU U OVIH DVADESET GODINA NOSILI IME CRNE GORE
Kada crnogorski sportisti nastupaju pod svojom zastavom, kada se intonira himna, kada se ime Crne Gore pojavi među državama svijeta, to nikada nije samo sportski trenutak. To je trenutak u kojem se prepoznaju godine rada, odricanja, porodične podrške, trenerskog znanja, ali i osjećaj pripadnosti zemlji koju predstavljamo. Zato sam uvijek vjerovao da sport ne nosi samo rezultat. On nosi mjeru jednog društva, njegovu kulturu, njegov odnos prema radu, prema pobjedi, prema porazu i prema drugima.
Crna Gora ove godine obilježava dvadeset godina od obnove nezavisnosti. Za sport, te dvije decenije imaju posebnu težinu. Jer sport je bio među prvima koji su obnovljenu nezavisnost učinili vidljivom; ne riječima, već nastupima. U godinama kada se država tek vraćala na međunarodnu scenu, kada su institucije gradile prepoznatljivost korak po korak, sportisti su u nacionalnom dresu već bili tamo. Već su nosili zastavu. Već su predstavljali Crnu Goru i tamo gdje njeno ima možda još nije bilo poznato, ali je ostalo zapamćeno.
Crnogorskom sportu pripada važan istorijski dio ove dvije decenije. Jer malo je oblasti koje su, sa tako skromnim resursima, učinile ime Crne Gore tako vidljivim u svijetu kao što je to učinio sport. Ne zato što su naši sportisti uvijek pobjeđivali, već zato što su ime Crne Gore nosili časno, hrabro i sa osjećajem odgovornosti. U njihovom nastupu bilo je i ponosa i skromnosti, i borbe i poštovanja, i one posebne crnogorske mjere: dostojanstva bez razmetanja, snage bez velikih riječi.
U ovih dvadeset godina imali smo olimpijske nastupe koji su nas učinili ponosnim, finala koja su zaustavljala zemlju, večeri u kojima su svi razgovori prestajali jer se prenosila utakmica. U tim večerima, Crna Gora je bila jedno – bez podjela, bez izgovora. To se ne planira i ne naručuje. To može samo sport, i to je njegov dar koji nijedna druga oblast ne može ponoviti na isti način.
Danas gledam generaciju mladih sportista za koju ova zastava nije izbor, već polazna tačka. Oni Crnu Goru ne pamte drugačijom. Ne nose teret 2006. godine, već nešto teže i ljepše: obavezu da ono što su prethodne generacije izborile dovedu do nivoa koji se podrazumijeva. Upravo u njima vidim potvrdu da je ono što je počelo prije dvadeset godina uhvatilo korijen.
Crnogorski olimpijski komitet je u ove dvije decenije radio ono što mu je posao: gradio sistem, stvarao uslove, povezivao sportiste sa svijetom. Uradili smo mnogo sa malo, ponekad sa manje nego što je iko mislio da je moguće. Ali nikada nijesmo pristali da skromni resursi budu izgovor za skromne ambicije. Pred nama su nova velika takmičenja, novi izazovi i nova imena. Crna Gora će na ta takmičenja izaći onako kako je izlazila i do sada – spremna, dostojanstvena i svjesna ko je.
Dvadeset godina od obnove nezavisnosti je prilika da se kaže ono što ne govorimo dovoljno često: hvala svim sportistkinjama i sportistima koji su u ovih dvadeset godina nosili ime Crne Gore. Hvala trenerima, roditeljima, savezima, svima koji su dio ovog sistema. Sport je pokazao da se država gradi i na terenu, ne samo u institucijama i da se najdublja pripadnost osjeća onda kada se za nešto boriš, a ne kada o njoj samo govoriš.
Neka nam i narednih dvadeset godina sport bude ono što je bio: mjera našeg dostojanstva, našeg karaktera i naše zajedničke kuće.
