Tekst je dio Specijalnog dodatka ”20 godina crnogorskog sporta”. Izdanje je dostupno na linku.
Postoje datumi koji su postali istorijski za našu zemlju. Tako je bilo i 21. maja 2006. godine kada je Crna Gora obnovila nezavisnost i krenula da gradi svoj put. U sportu nije lako da jedna tako mala zemlja gradi svoj put ka vrhovima, ali karakter koji posjedujemo ostao je duboko urezan u našu istoriju i nikada nije nestao. Bila nam je potrebna samo prilika da ga ponovo pokažemo.
Kao djevojčica od 16 godina prvi put sam imala priliku da igram za svoju zemlju, da osjetim najljepšu emociju ponosa dok držim ruku na srcu i pjevam himnu. Svoj put gradili smo polako, samouvjereno i snažno, sa vjerom da samo veliki rad može da nas dovede do uspjeha. Prva velika medalja na juniorskom prvenstvu 2010. godine pokazala je da smo na pravom putu i da najbolje tek dolazi. Nismo dugo čekali na istorijski uspjeh generacije koja je iznjedrila legende ovog sporta.
Godina 2012. bila je najbolja godina u istoriji crnogorskog sporta. Prvo smo sa ekipom Budućnosti osvojile Ligu šampiona, a samo nekoliko mjeseci kasnije osvojile smo i prvu, a za sada jedinu olimpijsku medalju za Crnu Goru. Srebro koje sija kao zlato bio je podvig o kojem se i danas priča. Jedna tako mala zemlja, sa toliko srca i karaktera, ispisala je istoriju i ostvarila san svakog sportiste. To nije bila samo medalja – to je bio glas ,,lavica” koje su svoju zemlju predstavile cijelom svijetu. Doček koji smo doživjele u svojoj zemlji bio je nešto najljepše što smo osjetile tokom svojih karijera. Shvativši koliko smo sreće donijele svom narodu i koliko snažne emocije Crnogorci osjećaju prema svojoj zemlji, dobile smo dodatni motiv da ne stanemo tu. Znale smo da su uz nas i da sve ono što radimo na terenu ujedinjuje i nas i sve one koji nas bodre.
Samo nekoliko mjeseci kasnije, na Evropskom prvenstvu u Beogradu, Crnogorke su se okitile još jednom medaljom. Ovoga puta bila je zlatna. Popele smo se na krov Evrope. U prepunoj Areni vijorila se crnogorska zastava, a atmosfera je bila za pamćenje. Osjećaj kada stojite na pobjedničkom postolju, gledate kako se podiže crnogorska zastava i slušate najljepšu himnu na svijetu, nešto je što se ne može opisati riječima. To nije bio ponos samo nas koje smo na terenu odigrale 80 minuta maratonskog rukometa protiv do tada nepobjedive Norveške. To je bio ponos čitave nacije i još jedna stranica istorije ispisana zlatnim slovima.
San naše generacije se ostvario. Zaista smo živjele svoju priču. Nismo odustajale, iako je bilo mnogo prepreka. Osvajanjem Lige šampiona 2015. godine pokazale smo da je rukomet i dalje sport broj jedan u našoj zemlji. Iste godine sa reprezentacijom nijesmo uspjele da osvojimo bronzanu medalju, ali tu priliku nijesmo propustile 2022. godine, kada smo se ponovo okitile medaljom. Ovoga puta bronzanom, savladavši moćnu Francusku, jednu od najvećih rukometnih sila na svijetu. Još jednom smo pokazale da svjetske sile na terenu nemaju prednost nad hrabrošću, karakterom i ljubavlju prema zemlji koju mi generacijama nosimo u srcu.
Moramo biti svjesni da svi ovi uspjesi nijesu došli preko noći. Za njih se krvavo radilo. Godinama i decenijama su građeni temelji ovih rezultata. Zato ne smijemo nikada dozvoliti da odustanemo od onoga što nas čini najponosnijima i najsrećnijima.
Sport je čista emocija. Kao što su naši preci nama prenijeli karakter i srce Lavica, tako i mi moramo nastaviti da radimo i kroz uspjehe na terenu prenosimo te vrijednosti novim generacijama.
Istinski vjerujem da će se glas onih koji su donosili najveća odličja našoj zemlji i dalje čuti, te da ćemo svoje znanje i iskustvo prenositi generacijama koje dolaze.
Danas, kada pogledam iza sebe, najponosnija nijesam samo zbog medalja koje smo osvojile, već zbog traga koji smo ostavile. Medalje će ostati zapisane u istoriji, ali ono što je važnije jeste da smo pokazale mladim generacijama da snovi nemaju granice, bez obzira na to koliko je mala zemlja iz koje dolazite. Ako smo mi uspjele da se popnemo na olimpijsko postolje i na krov Evrope, onda svako dijete koje danas trenira može da vjeruje da je i njegov san moguć. To je možda i najveća vrijednost svih naših uspjeha – što su postali inspiracija onima koji dolaze poslije nas.
Jedno od najljepših sjećanja koje nosim iz svoje generacije jeste to što smo himnu pjevale prije svakog treninga. Tada smo podsjećale sebe za koga igramo i šta predstavljamo.
Crna Gora je zemlja koja rađa pobjednike. Zemlja koja karakterom i srcem pobjeđuje velike sile, kako na terenu, tako i van njega. Čuvajmo je, volimo je i budimo dostojni njenog imena.
Da je vječna Crna Gora!
